Njihovi su životi u rukama "Mozaika prijateljstva"

U minijaturnoj kuhinji “Mozaika prijateljstva” humanost je na prvom mjestu. Starije kuharice potpuno volonterski svakodnevno kuhaju za skoro 1.000 ljudi koji nisu u prilici da sebi obezbjede obrok.

Njihovi su životi u rukama "Mozaika prijateljstva"

Mada im je izuzetno naporno, ne žale se. Najvažnije im je pomoći i bar malo olakšati teški život. A oni koji dolaze kod njih po obrok poručuju da bi bez njihove pomoći prosili ili ubijali za hranu.

U vrijeme naše posjete, vrijedne kuharice i ostali volonteri, pripremali su obroke za čak 900 ljudi. Mala kuhinja nije nikome smetala, jer se zna ko šta radi. Govore kako je priprema zahtjevna, ali da to zavisi od dana do dana i od onoga što spremaju.

Odbačeni od društva, bez ičije pomoći, sa malom penzijom ili bez nje jedva krpe kraj s krajem. Svi u ova teška vremena misle identično, javna kuhinja im je život.

Starija gospođa koja je došla po svoj “obrok ljubavi” tužnim glasom kaže da joj puno znači pomoć javne kuhinje, jer ona kod kuće nema šta skuhati.

"Nije to samo jedan obrok. Dobijemo mi paštete, mesni doručak. Makarone. Svega. Korisnik sam javne kuhinje, jer nemam para. U penziji sam, a moja penzija je bila 480 KM. Onda su mi oduzeli 160. Žalila sam se na to, i nakon toga mi oduzeli još 160. Tek sad sam nagurala na 300. Platim lijekove, račune. I nemam više ništa. Ne mogu ni sve platiti" – rekla je ova skromna gospođa.

Druga žena, ali ista tužna priča. Sama, sa najnižom penzijom, pa po obrok mora u javnu kuhinju. Pomogne joj to što u “Mozaiku prijateljstva” dobije i druge namirnice.

"Djecu imam, ali svako se bori za sebe na ovoj skupoći. Nema pomoći nikakve sa strane. Ja se samo u javnu kuhinju uzdam, svaka čast gospodinu Subašiću. Svima izađe u susret, daje svakom šta god može. Ništa nema da nam fali"  – kaže ona.

Dok smo gledali sa strane ove skromne ljude, sa tužnim pričama, prišao nam je gospodin u poznim godinama i tužnim glasom pitao da li on može ispričati nešto. Prvo se zahvalio Miroslavu, rekavši da njega nema, ne zna kako bi i on, a i ovaj sav narod preživio. Priča da živi od socijalne pomoći od 180 KM. Od toga, 80 KM plaća lijekove i podstanar je. Kraj sa krajem jedva krpi. 

"Velika je skupoća, evo danas je poskupio hljeb, poskupilo brašno, da li to ikog tangira i da li se pita kako će ovaj narod da živi. Od čega da živi. Niko o tome ne vodi računa. Ne znam šta će se dogoditi jednog dana s nama. Ovaj čovjek da ukine ovu javnu kuhinju, vjerujte mi, ima ljudi idu i po kontejnerima traže stari hljeb, stave ga u vodu i jedu. O nama sirotinji niko ništa ne misli. Niko ništa. To je uvijek bilo. Sirotinju pukni maljom, baci ga u vodu i doviđenja" – govori ovaj skromni čovjek.

Ne zna, dodaje, dokle će ovo sve da traje i kada će se završiti. Spomenuo je i ljude na vlasti koji imaju novac, ali niko od njih ne gleda sirotinju.

"Niko pod milim Bogom. Kad sam došao ovdje i vidio da nema ljudi, ja sam mislio da danas neću imati šta jesti. Pitao sam gospodina Miroslava, rekao je da imam obrok. Ovo što primamo, to nam je i doručak i ručak i večera. Samo zahvaljujući Bogu i njemu. Kada bi on otišao, mnogo ljudi bi se patili pa sa njima i ja. Ne znam dokle će ovaj život da traje, i kako će da traje. Stvarno ne znam. Život je pretežak. Zamislite kako je nakon svih ovih poskupljenja ljudima koji imaju malu djecu. Ja nemam malu djecu, ali opet jedva izlazim na kraj sa svim. Ne mogu da razumijem ovaj život. Za vrijeme rata je bolje bilo nego sada. Jeftinije je bilo. Bilo je hrane i pića. Sad nemam ništa. Da nema Miroslava, stvarno ne znam šta bi ljudi radili. Možda bi išli na ulicu da kradu, da prose, da čine krivična djela. Daje nam obuću, odjeću. Sve nam čovjek daje. Ne znam kako se bori i kako sve to obezbjeđuje, ali neka ga dragi Bog čuva" – priča ovaj čovjek. 

Vrijedne kuharice koje pripremaju obroke za ove ljude pričaju da imaju volontere koji ovdje rade. 

"Jeste naporno. Ali sav napor se izgubi kada vidimo osmijehe na licima ljudi koji dođu ovdje i trebaju obrok. Sve što se radi je naporno, ali mi to što bi se reklo, sa zadovoljstvom radimo" – istakla je ova skromna žena. 

Neki od njih u jednom momentu života našli su se na “ivici”, gdje nisu imali posla, novca, pa ni hrane. Spas su upravo pronašli u “Mozaiku prijateljstva”. Volonterke iz kuhinje nisu pretjerano rječite, jer posla ima mnogo, ali svaka od njih opisuje jednostavno “da pomognemo narodu i ljudima koji su nemoćni, koji nemaju novca za hranu”.

Ipak, budu i tužne kada vide da isti ljudi dolaze i mole opet za hranu i nakon što dobiju obrok. Apeluju na društvo i na državu da je ovakvih slučajeva sve više i da ovi ljudi ne moraju da zavise od “Mozaika prijateljstva” i javne kuhinje.

"Tužno je ovo sve kad se pogleda sa strane. Najgore od svega što smo i mi nekad bili u istoj koži kao i ovi ljudi koji svakodnevno dolaze ovdje. Mi smo se nekako i izborili. Ali, dokad će ovo sve trajati, ne znamo" – ističu one.

Odrastao u siromaštvu, sada pomaže drugima

A iza cijele priče o “Mozaiku prijateljstva” i javnoj kuhinji “Obrok ljubavi” stoji Miroslav Subašić zvani Kaspa.

Nekada siromašan i odbačen od društva, preko glave je preturio svašta. Imao je teško djetinjstvo, rano je ostao bez oca, a majka se borila da prehrani njega i četvoro njegove braće i sestara. Odrastao u baraci, jedva je završio osnovnu školu, a srednju nije ni upisivao. Rano se odao alkoholu, nasilju i problematičnom ponašanju. U vrtlogu beznađa, čak je razmišljao i o samoubistvu. Njegov život je, kako sam priznaje, dobio smisao tek kad se okrenuo vjeri, knjigama i pomaganju ljudima u nevolji.

Kaže da imati pet javnih kuhinja u Banjaluci je problem i da to nije dobro. 

"Obrok je važan, svaki čovjek mora da jede. Ljudi su skloni svašta sebi da urade, dobro je da dođu i pronađu pomoć. E sad, kako opstati u svemu tome. Ono je dosta lakše kada postoji država, kada država to sve razumije, kao ove godine kada smo dobili 52 tone brašna od države u vidu donacije. Što je važno, jer je država prvi put prepoznala kao nešto bitno. Jer na primjer, danas jedna baka ne mora da nosi vreću brašna, nego naprotiv, tu istu vreću brašna pretvaramo u hljeb i oni imaju hljeb" – ističe Subašić.

U “Mozaiku prijateljstva” ne znaju da rade projekte, ali znaju da naprave “obrok ljubavi” za sve kojima je on potreban.

" “Mozaik prijateljstva” je zbog muke kako nahraniti ljude posjetio i deponiju smeća, a takođe i magacine raznih firmi koji otpisuju hranu. Kada sam vidio te količine, to je strašno. Dobra stvar u svemu ovome je i kampanja koju radi Fondacija “Mozaik” sa Filantropskim forumom pod nazivom “Niko gladan. Niko Sam”. Osim toga, “Mozaik prijateljstva” priča tu priču konstantno. Ovdje se dešava da ljudi prave rođendane, neku svetkovinu i niko više ništa ne baca. Mimo toga, dobra stavka je mnogo povratnog hljeba koji bi našao mjesto na smeću, on na neki način nađe put do javnih kuhinja" – rekao je Subašić za Srpskainfo.

Danas, kaže on, ima jako puno firmi koje prije otpisa, prije isteka roka, donose namirnice u “Mozaik prijateljstva”. Tada nastaje gozba.

"Kovid i inflacija u svijetu, koja se odrazila i kod nas, pokazala je koliko je kod nas teško stanje, koliko je ljudi u potrazi za hranom. Nije mi baš bilo prijatno kad sam vidio ugledne profesore, nastavnike, kompozitore u javnoj kuhinji. Sa druge strane, možda još strašnije je to što smo masu puta ovdje doživljavali da vidimo momke od 15-16 godina da čekaju u redu za obrok" – priča Subašić.

“Mozaik prijateljstva” radi sve stvari većinom sa ljudima koji su otpisani i ljudima koji imaju jako puno problema sa psihom. 

"Ti isti psiholozi pretežno te iste ljude šalju ovdje kod nas. Onda u stvari mi radimo njihov posao. Jeste da mi to ne znamo, ali znamo jednu drugu važnu stavku, a to je život. Jer, mi smo bili u takvom stanju. Ti ljudi čine “Mozaik prijateljstva”. Mi imamo doktora koji prima hranu. Taj isti doktor je u jednom trenutku trebao pomoć od strane nas. I psihološku i fizičku" – govori Subašić.

Izvor: Srpskainfo

Foto: Siniša Pašalić/Ringier

___

Pogledaj i:

___

4 komentara


Dragi Milane, ovo je nažalost naša realnost iako je, blago rečeno, tužna i zabrinjavajuća. Također. ljudi koji su prošli ili prolaze kroz isto najbolje mogu razumjeti situaciju i teškoće koje dolaze sa istom. Da barem nemamo potrebu za javnim kuhinjama ili da je barem više ljudi poput Miroslava. Svima bi nam svijet bio malo lakši za podnijeti. U nadi da ćemo uskoro čitati o rješavanju ovog pitanja, šaljem lijepe pozdrave.

Hvala Inaya na komentaru. Takođe, lijepi pozdravi.

23.11.2022. 05:13

Ova priča zaista pokreće mnogo emocija. Posebno je inspirativna priča Miroslava koji nije zaboravio kako je to živjeti u siromaštvu. Nadam se da će se problem sve većeg siromaštva u budućnosti riješiti, ali i da će još biti ovako humanih ljudi koji su spremni pomoći. Hvala ti što si nam pisao o ovako važnoj temi. Budi slobodan da nam ovaj blog podijeliš u grupi lonca: https://www.facebook.com/groups/1064303497288005

Hvala Belma. Podijelim svakako.

23.11.2022. 05:14

Slične objave